PRAVILA U MOJOJ OBITELJI
Danas je moj, gotovo ,četverogodišnjak donio iz vrtića veliki bijeli papir na kojem uredno na vrhu piše "PRAVILA U MOJOJ OBITELJI".Teta je ,naime ,svoj djeci podijelila papir kao domaću zadaću roditeljima i svjesno ili nesvjesno ,me osobno kao roditelja izbacila iz cipela ,a vjerujte to se ne događa baš često ,
Dan je počeo izvrsno ,poštar je zvonio rano .Moj osobni anđeo i ja nismo se ni trudili ustati ,jer po načinu zvonjave shvatili smo da nije ništa hitno .Nakon dugo vremena probudila sam se prije njega i uspijela sabrati duh i tijelo na miru ,u tišini .Ležala sam tako nepomično ,dok su mi male nogice mreškale ušnu resicu i pokušavale osjetit kosu ,zapetljanu .Pomislila sam si kako sam ja ,baš ja ,jako sretna i blagoslovljena žena .
Nakon par sati mališan je otišao u vrtić ,a ja na frizuru ,divota -.Ovo je jedan od onih dana ,pomislilm si ,koji zaslužuje svaka žena s vremena na vrijeme ,Odlučih ,tako usput da ću svaku minutu ovog dana proživjeti sretno i svjesno .
Jutro je prošlo u laganom dahu .
Sada je već popodne i čuvstva o kojima sam pričala još su uvijek u meni ,ali misli o pravilima u našoj obitelji mi ,zaista zaokupljaju um ,čak je prošlo dosta vremena ,od mog škicanja u zrcalo i blesavog zadovoljnog smijuljenja .
Dakle ,pravila u mojoj obitelji.
Iskreno,došlo mi je da "guglam"pravila U MOJOJ OBITELJI i tako riješim problem ,odnosno da vidim što ljudi inače pišu ,ono da ne" ispadnemo "čudaci .
Kakogod ,gorka je istina da u našoj obitelji nema pravila .Eto napokon ,sam to izgovorila .Olakšanje.
Analizirajući muža ,sina i sebe ,temeljito i dobrano pola dana ,shvatila sam da ni jedno od nas troje ne funkcionira po pravilima .Čini mi se da smo nas troje individualci ,totalno različitih karaktera i da nema pravila na cijelom svijetu oko kojeg bismo se nas troje složili .Ali mi smo odlična družina i funkcioniramo perfektno .
I upravo je to točka oko koje se ja danas ,evo već pola dana vrtim ,skupa sa novom frizurom i blesavim smijuljenjem i stojim.........
Prvi put sam se danas zaista upitala ,koje je to pravilo ,koje nas drži na okupu?????
Očito je ,dakle da smo nas troje ,različitih godišta ,potreba ,poimanja i shvaćanja ,etc,ali ono što nas veže i što nas čini da smo obitelj i da funkcioniramo osim ljubavi koja nam je ipak neobjašnjiva ,i koja je na koncu početak i kraj svega ,stavka koja je bitna našoj obitelji ,pa nazovimo je čak i pravilom zove se RAZUMIJEVANJE.
Razumijevanju dakle prethodi komunikacija ,komunikaciji prethodi sadržaj ,sadržaju prethodi forma .
Da pojasnimo .Naime ,naš pater familias je muzičar ,moj sin i ja se trudimo razumijeti njegove potrebe za sviranjem ,čak kad se i usred razgovora ili noći ustane odsvirati nešto što ga golica taj cijeli dan .
Čudili smo se,razgovarali i shvatili .
Mi ljudi smo odveć čudesna bića da bismo živjeli po pravilima .Mi ljudi smo toliko čudesni da bismo bili okovani .
Mi ljudi smo toliko slobodni da nam ne trebaju pravila .Jedino što nam je potrebno na ovom malom -velikom svijetu zove se čisto i otvoreno srce .Srce za prihvaćanje i razumijevanje drugih .Srce za voljeti sebe .
To su pravila moje obitelji ...:L)
ŽIVOT NA KOTAČIMA
-molim vas,gospođice,možete li mi ukrupniti ove sitne kovanice?
-MOŽE ,NEMA PROBLEMA.KOLIKO IMA?
-ne znam ,ali ako bude za 5 eura ,molim vas promijenite mi .
-DOGOVORENO .
Ajme ,koliko ću morat nadoplatiti za 5 eura .Di je sad mene našla ,kao da ima senzor da danas iman u žepu 20 kuna .
Nevjerojatno ,kako ću joj reć da ne mogu ,kad je onako u kolica .Bez obzira šta se ne mogu otet dojmu ,da je to sve dio "organiziranog prosjačenja " ta kolica me muče -nikad ne znaš .
Primjetila sam da ima čak i slobodne dane .Kad nje nema onda tu prosjači jedan čovjek bez noge isto u kolica .Mislim da su zajedno u "kukuruzu".Morat ću obratit pažnju ,jesu li kolica ista ,zapamtit ću neki detalj na njima .
Jao kako odvratno od mene .Šta je ,uopće ,mene briga čime se oni bave .Jednostavno ne mogu ,a da ne razmišljam o njima .
Bili su tu i prošlog ljeta .Ona je jako ostarila od lani ,Ako je lani imala ,kako mi reče 21 godinu ,sad ima 22.Jako mi izgleda staro .Ono šta me danas zaintrigiralo jest ,učinilo mi se da joj je slomljen nos i da joj je lice puno ožilljaka .To je bilo prvi put da sam ju izbliza pogledala ove godine .Zubi su joj propali ,oni koji još vise na vilici su crni .Svaki put kad priča ,meni je u glavi kako smo se kao djeca zabavljali tako što bismo "bronhi" bombone redovito, kad bi omekšali, lijepli na zube i tako strašili bake i roditelje . Moj sin se danas tako ne igra .
Mislim si ,na koju foru oblači one uske rebe i patike ,mora da joj netko pomaže .
Nisam još uspijela vidit tko dolazi po nju .
lAni sam se bavila mišlju ,onako dok bi ju promatrala ovlaš ispuhujući dim cigarete ,pa sam kao imala legitiman razlog biti joj blizu i kao neizainteresirano pogledavat okolo ,kako bi bilo da viknem-Pazi ZMIJA-bi li ustala instinktivno?
U vrećici je bilo pomno zbrojeno 40 kuna .Točno u lipu .Nakon 10 minuta ,pognute glave i izbjegavajućeg pogleda ,došla je po novac .Nije ništa pitala .Smijuljila se sramno zatvorenih usta .
Nakon sat vremena "crni sakupljač boca "došao je promijeniti 5 eura ..........
TO BE CONTINUED
ŽIVOT JE OSJEĆAJ
Što se sve treba dogoditi u žiotu čovjeka da zaista shvati i prihvati da je jedina bitna
i vrijedna truda ,pa čak i života ljubav.?
Treba li ostariti ?Treba li se razboljeti?Treba li patiti?Treba li mrziti?Treba li voljeti?
Sve navedeno i ništa od toga .
Čini mi se živimo u dekadentnim vremenima ,kako za duh ,tako i za materiju .to su obično vremena kad je jako izražena s jedne strane duhovnost ,procvat ljudskih moralnih vrijednosti i visokih ideala za jedne ,i anarhija i izvrnute vrijednosti za druge .Omjer jednih spram drugima je u veliku korist za druge.
No ,kad samo malo zagrebemo ispod površine ,shvatimo zapravo da je manjina koja upravo egzistira ,pravi melem za dušu i iskrena i sigurna nada za bolje sutra .Najljepša odlika koju posjeduju uz vedar i otvoren duh je mladost.
Pripada im budućnost.
Oni posjeduju spoznaju o lsolidarnosti ,iskrenosti ,razumjevanju ,nesebičnosti ,prolaznosti materijalnog ,,vječnosti ....
Oni posjeduju najispravniji put -ljubav prema životu ,životu kojeg smo se drznuli učiniti boljim i vrijednim življenja .
o prirodi
Ako otvorimo mogućnost da nismo nekad u pravu ,zaobiđemo feminizam ,self-help priručnike ,opet dolazimo do točke kada konstatiramo da muški i ženski mozak ne pripadaju istoj prostorno -vremenskoj zbilji..Po mom skromnom mišljenju ,muškarci su bića trenutka ,a žene su bića budućnosti .
TKO JE EVOLUCIJSKI NAPREDNIJI?
Život je sada i ovdje ,ovoga trena ,pišemo ,osjećamo ,razmišljamo ,živimo sada ,logički da je najbolja opcija biti i duhom prisutan ovdje i sada ,ali ako istodobno razmišljamo i o djeci ,ručku ,večeri ,malim i velikim kućanskim poslovima ,prijateljičinim vezivnim problemima ,kako živjeti sada ?
Nameće mi se odgovor da živjeti sada mogu samo ona bića koja su lišena u najmanju ruku djela mozga ,zaduženog za brigu ,pripadanje ,odgovornost ,komunikaciju ,empatiju,altruizam ,filantropiju ,razumijevanje ..........Dakle -muškarci .
Odgovorno tvrdim ,ako vam se na prvu i učine da ste sreli nekog tko ne spada u gore navedene okvire i mislite da ste našli iznimku koja potvrđuje pravilo -ne ,nažalost ,to će biti izvjesno nakon malo vremena .Vjerojatno je jedinka dijete samohrane majke i ono je kao takvo pokupilo možda ,majčin način razmišljanja ,ali samo kratkoročno ,muškarčev gen za poimanje trenutka ovdje i sada je tako jako snažan .Čim osvoje tvrđavu ili ti ga ženu(op.a.kućnu pomoćnicu)oni počinju živjeti ovdje i sada ,a mi bića budućnosti koja već tisućama godina nasjedamo na iste fazone i tražimo nekog vanzemaljskog muškarca,konstantno smo nezadovoljne ,razmišljamo o drukčijoj budućnosti ,smišljamo razne moguće svjetove ,ne bismo li pobjegle od sada i ovdje .....
Mišljenja sam da su evolucijski najbolje prošla djeca ....:)
Nevjerojatno je uistinu,kolko daleko ljudska nepromišljenost i zloba mogu daleko otić.U principu ljudi polazeći od sebe i od svojih izvrnutih pogleda na svijet stvore takvu zbrku ,koja nužno rezultira nizom kolateralnih žrtava .
Pitanje glasi ne obazirati se ili reagirati ?
Budući da su ljudi danas kolektivno zahvaćeni depresijom i malodušjem ,malo tko ima zapravo snage više reagirati na bilo šta .Već neko vrijeme sam i sama operirana od iluzija utopijskog i hipijevskog štiha .Stres na stres,šok na šok ,funkcioniram na automatski pilot ,većinu vremena .I tako uljuljana u svom novom prihvaćenom stanju ,danas bivam uspješno prodrmana i u meni se opet upalila ona iskra BORBE ZA BOLJI SVIJET.
Naime ,nakon cjelopopodnevnog deranja i vrištanja i više puta urlikom popraćenog hipotetskog pitanja -ZAR JE VRIJEME VRHUNCA LJUDSKE CIVILIZACIJE ,VRHUNAC LJUDSKE ANIMALNOSTI ,BEZ SVIJESTI,BEZ SAVIJESTI ,BEZ ALTRUIZMA ,BEZ EMPATIJE ,LJUDSKOSTI -UPRAVO NAŠA SVAKODNEVNICA ,NAŠA STVARNOST ?
..........mislim da je ipak tako .Osobno mi je jako teško živjeti u takvom okruženju i svaka moja iskra i vjera u bolje sutra brzo se gasi .Ne radi se o tome da je sve crno i crnje ,nego se radi o tome da shvatiš da sve ovo šta jest oko tebe ,prvo ti sam ,tvoja djeca ,društvo, priroda ,možda u suštini stremi ka boljemu ,ali u ovom trenu je to ipak pothvat tek za Houdinija .
jesen u mom gradu
Danas se osjećam iracionalno .Da plastificiram latentno živčano .Znate onaj osjećaj ,samo se šuti ,vode unutarnji monolozi ,progovaramo naglas samo silom prilika ,ukratko tempirana bomba ,čije je fizičko očitovanje moguće primjetiti rijetkim nekordiniranim pokretima i izgubljenom pogledu zahvaćene osobe .
U takvim trenucima čitam osmrtnice .Možda zvuči morbidno ,ali meni uvijek podignu raspoloženje .
ŽIVA SAM -BAR NEŠTO -JUPII.!!
Promatram ih pomno i studiozno .Primjetila sam da je na većini ,redom nasmješenih slika ,vidljiv otisak vodenog žiga ,karakterističnog za osobne iskaznice ili drugi osobni dokumenat .
Mislim si onako ,u tom trenu nepromišljeno ,zar tugujuća rodbina baš nema nikakvu sliku preminulog ,nego baš ono kad se isti slikao za osobnu ?
A možda je posrijedi ipak nešto drugo ----?
Iz vlastitog iskustva mogu posvjedočit da je slikanje za osobnu poseban ritual .Frizura se radi pomno ,ako je kritičnija situacija odlazi se čak ka frizeru .Šminka se nanosi u debljem sloju ,nakit obvezatan...Na slici za osobnu ,redovito zablistamo ..
.........Poznajem neke slučajeve ,žene ,kada ih policajci nisu prepoznali ,prilikom rutinske provjere ,uspoređujući sliku s vozačke i stvarnim stanjem .Da se čovjek nije našao razuman ,ne znam kako bi to završilo ...
Dakle ,ako je već usud odredio da nam je izlazak u novine nužan ,u većini slučajeva se radi o prvom i zadnjem putu ,,e onda smo sigurni da smo izašli u najboljem izdanju ,i što je najvažnije ,bar 10-ak godina mlađi ...
Još mi je super s tim osmrtnicama ,kad vidim da tugujuća rodbina ispred imena svog preminulog napiše sve akademske i ine titule koje je isti za života zavrijedio ...Tako da nebi bilo zabune ,ukoliko nam se učini da nekoga sa istim imenom i prezimenom poznajemo ,a ne sijećamo se tititula ,onda nas tugujuća rodbina podsjeti . o kome je odi zapravo riječ ---ee to me uvijek osvoji ..
...Jako mi je simpatično još kad krenu puste zahvale i sjećanja tugujuće rodbine za lijepe trenutke ...i jako je bitno da to sve skupa izađe u novine i vidi cijela ulica ,kvart ,grad ,država ,svijet ..a to šta se šta se priča da je dotični preminuli bio uvijek sam i prepušten samo i iisključivo svojim drhtavim starim rukama i nogama ,to su ipak samo klapnje zlih i ljubomornih ljudi koji su se željeli dokopati njegove imovine ...
...mislim ...ovo je sve dakako moja neka fikcija ,budući da je došla jesen i tako ....
Vjerujem da u zbilji nije tako .....
R.I.P.
